Ako ste ljubitelj slatkiša, imate dvije opcije: jedna je da ne dolazite u Ruandu, a druga je da se opskrbite slatkišima za put. Ili i treća, ako, kao ja, dolazite na duže vrijeme, onda promijenite navike. Jer, ovdje se slatkiša nećete najesti...

Krenut ću od trgovina. Izbor je nikakav i preskup. U manjim trgovinama, pa čak i u manjim supermarketima, ne možete naći gotovo ništa. A to 'gotovo ništa' je neki lokalni biskvit koji je, najblaže rečeno, užasan, zatim nekakve čokoladice i bomboni proizvedeni u Keniji (također nikakvog okusa), a vrh ponude su čokoladice Mars, Snickers i Bounty koje se mogu naći, ali su prilično skupe.

Od slatkog postoji još neki kenijski džem u konzervama (probao sam nekoliko vrsta, kajsija, jagoda, guava i – sve ima isti okus) i navodno prirodni med u nekakvoj plastičnoj tubi. Sintetika i kemija, i točka. I to je uglavnom sve kada su u pitanju manji marketi, te manji gradovi.

Naravno, kao i u svemu ostalom, obraz je ponovo osvijetlio Kigali. Ima većih supermarketa, pa je i ponuda bolja. Tako se mogu naći i različite vrste bombona, lizalica, slatkih grickalica, čokoladno mlijeko, a od čokolada su najpopularnije britanske Cadbury čokolade. Proizvode se u Keniji po licenci, pakiranje od 100 grama košta oko osam kuna i uopće nisu loše.

Može se naći i Milka čokolada, ali po kojoj cijeni? Pakovanje od devedeset grama čokolade košta oko 40 kuna!!! U ponudi je i industrijski sladoled, uglavnom Mars sladoledi i cijena im je korektna, slična kao u Europi.

Najbolji je supermarket Nakumat, u kojem uvijek možete naći i nekoliko vrsta kolača u prodaji. Lijepo izgledaju, ali još ih nisam probao. Kada izađete iz supermarketa, ništa više nema slatko u Ruandi. Ni figurativno, ali ni bukvalno.

Ukoliko želite pravljeni sladoled, možete ga pojesti u Bourbon caffeeu u Kigaliju, po cijeni od deset kuna za kuglu i nigdje više. U istom Bourbon caffeeu možete naći i neki voćni kup i par vrsta kolača (warm chocolate cake, three layer chocolate cake, black forest cake, Apple pie), a cijena im je oko 15 kuna.

Slična ponuda je i u najboljim hotelima u Kigaliju. Restorani također najčešće nude voćne salate, poneki i palačinke ili neki kolač. Dakle, slatkiši se mogu naći samo tamo gdje zalaze bijelci ili ultrabogati Ruanđani, i ništa više.

Nema slastičarnica u gradu, nema sladoleda na ulici, nema kolača u kafićima koji su pristupačni lokalnom stanovništvu, ništa. Nije ni čudno, ovdje su ljudi jako siromašni, razmišljaju o tome kako će pojesti bilo šta, praktično nitko i ne razmišlja o slatkišima, a većina djece u Ruandi nikada nije ni probala neki slatkiš.

Ukoliko želite kod kuće napraviti neki kolač, i tako riješiti nostalgiju za slatkim, shvatit ćete da je to skoro nemoguća misija. Jer, nigdje, čak i u najboljim supermarketima, nećete naći slatko vrhnje, čokoladu za kuhanje, niti bilo što slično. To ovdje ne postoji.

Dakle, ako niste u Kigaliju, opcija je ili da se strpite dok se ne vratite u Europu, ili morate potražiti alternativu. A alternativa je svježe voće, o kojem sam već ranije pisao, a kojeg doista ima u izobilju i vrlo je ukusno, ili u domaćem medu, ukoliko ga uspijete naći, a koji je neobičnog ukusa, drugačiji nego kod nas, ali odličan.

Dakle, nije tako loše, a zdravo je.

Uglavnom, nećete se najesti slatkiša u Ruandi. Ovdje je puno više gorkog nego slatkog...