HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1871087
Utorak21studenog2017.
Dani sjećanja na genocid
Srijeda, 23. travnja 2014. piše Dejan Anić

Obilježava se Memorijalni tjedan u Ruandi. Kao što neki znaju, ova zemlja je prije dvadeset godina pretrpjela teško i užasno razdoblje. Ruanda je vrlo mala zemlja. Nema neke značajnije atrakcije, tako da je u afričkim, a pogotovo u svjetskim okvirima, gotovo nevidljiva i nebitna, jedna od stotina.

Dani sjećanja na genocid

Dugo sam razmišljao koje fotografije trebam staviti uz ovaj tekst

Nažalost, ono što je Ruandu učinilo vidljivom i poznatom diljem svijeta jest genocid. Najveći zločin na planetu u posljednjih sedamdeset godina, od kraja Drugog svjetskog rata. U stotinjak dana, od početka travnja do srpnja 1994., ovdje je život izgubilo oko milijun ljudi. Užas!

I to je danas bolna prepoznajnica Ruande. Kada nekome kažete da idete u Ruandu, ljudi ili nikad nisu čuli ili vam spomenu genocid kao jedino što znaju o toj zemlji. Tužno. Ovo je lijepa zemlja, lijepih i zanimljivih ljudi, nije zaslužila taj imidž. Ali, tko ju pita...

Dani sjećanja na genocid

Na kraju sam odlučio da to budu fotografije djece

Uglavnom, genocid je bio i prošao. Kada sam došao ovdje, obećao sam sebi da se politikom neću baviti, tako da vam neću pričati o tome zašto je došlo do genocida, tko je koga ubijao, iz kojeg razloga...

Internet je pun istina i laži, tako da, ako nekoga zanima, može čitati. Mene zanima trenutni život, a trenutno su Memorijalni dani. To podrazumijeva da tijekom jednoga tjedna sve u Ruandi staje. Ne rade javne ustanove i institucije, škole, trgovine... Nitko ne ide na posao i u školu, ali su ljudi obavezni dolaziti na svakodnevne skupove na kojima se podsjeća na genocid, priča se o tome, valjda sve u cilju da se to više nikada ne ponovi. I u glavnom gradu Kigaliju bio je veliki skup na stadionu, bile su tu delegacije iz cijeloga svijeta. Težak je užas preživjela Ruanda...

Dani sjećanja na genocid

Lijepe, nasmijane djece Ruande

Moj glavni dojam ovih Memorijalnih dana je kako je sve u Ruandi tiho. Nema nastave u školama, ne rade trgovine, pa nema ni uobičajenog žamora i graje, a i ljudi koje srećem su nekako tihi i povučeni. Jave se, ali nema karakterističnih osmijeha. Meni čudno, a njima je valjda normalno.

Gledam ove Ruanđane već mjesecima, simpatičan i nasmijan svijet. I 'milijun' puta sam se zapitao kako je moguće da su se ti isti ljudi prije samo dvadeset godina pretvorili u monstrume koji ubijaju na najsvirepije načine. Trudim se i ne razmišljati o tome. I nadam se da će ova zemlja jednoga dana postati poznata po nekim lijepim stvarima koje ima, a ne po genocidu, po kojem je danas svi prepoznaju.

Dani sjećanja na genocid

Nadam se da su upravo ta djeca jamstvo da se zlo nikada više neće ponoviti

Dani sjećanja na genocid

Dugo sam razmišljao koje fotografije trebam staviti uz ovaj tekst. Na kraju sam odlučio da to budu fotografije djece. Lijepe, nasmijane djece Ruande. Nadam se da su upravo ta djeca jamstvo da se zlo nikada više neće ponoviti.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić