Prošli smo tjedan obilježili 13. godišnjicu smrti našega franjevca Vjeke Ćurića, koji je 31. siječnja 1998. godine ubijen u ruandskom glavnom gradu Kigaliju. Cijeli svoj život nesebično je posvetio služenju drugima, a onda su ga, u teškom razdoblju ruandskog poraća, ubili oni koje je najviše volio – njegovi “gậronje”, njegovi Ruanđani. Postao je mučenik i žrtva svoje ljubavi!

Od kako je 1983. došao u Ruandu, fra Vjeko je cijelo vrijeme proveo u župi Kivumu, četrdesetak kilometara od Kigalija, koja je i osnovana uz njegovu pomoć. Zajedno s još nekoliko fratara, radio je i živio s ruandskim narodom na njihov jednostavan način, u franjevačkom duhu, što je rezultiralo velikom obostranom privrženošću.

Cijelo vrijeme strašnog ruandskog rata, u kojemu je ubijeno oko milijun ljudi, proveo je u Kivumu-u gdje je od sigurne smrti spasio tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece. Zbog toga je njegovo ime poznato u cijeloj zemlji, a film 'Shooting Dogs' inspiriran je upravo njegovim likom i djelom. Producent David Belton fra Vjeku je okarakterizirao kao afričkog Oscara Schindlera.

Nažalost, fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Fra Vjeko svakako spada u mnogobrojne mučenike provincije Bosne Srebrne tijekom njezine povijesti. Pokopan je u crkvi koju je izgradio i u kojoj je služio. Oko njegovog groba i danas se okuplja puk da ga časti, zahvaljuje mu i moli mu se.

13. godišnjica fra Vjekine smrti nekako nas je obavila duhom sv. Ante Padovanskog, zaštitnika propovjednika, siromaha, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, izgubljenih stvari, gladovanja.

Sveti Ante živio je u 13. stoljeću. Bio je fratar, baš kao i Vjeko, a umro je 13. lipnja 1231. godine. Čitava crkva slavi mu spomendan svake godine 13. lipnja. Sve te trinaestice povezale su nam ove godine fra Vjeku i svetoga Antu. Ali tu su i njihova djela...

Sveti Ante si je govorio: „Za tebe je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega?“. Nakon toga je klečeći molio svoje glavare da ga puste u Afriku, da propovijeda. Dobio je dozvolu te se u prosincu 1220. uputio u Afriku, no vrlo brzo nakon što je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, obolio je i morao se vratiti u Europu.

Fra Vjeko je također osjetio poziv da pođe pomoći afričkome narodu. Cijelo vrijeme svoga boravka u Ruandi pokušavao je u narodu, s kojim je živio, probuditi želju da grade budućnost svoje zemlje. Sve što u Kivumu-u danas postoji, postoji zaslugom fra Vjeke. Izgradio im je crkvu, dispanzer, samostan časnih sestara... Nekoliko pustih brda, njegovom zaslugom, razvila su se u veliku župu sa 35.000 duša.

Danas njegovu misiju nastavljamo mi fratri iz Kivumua slijedeći njegov životni san. Ono što nije uspio za života, a to je izgradnja škole, mi smo učinili. I iz godine u godinu povećavamo broj djece koju školujemo. Koliko je njegov duh i danas prisutan u Kivumu-u, dokazuje i primjer da me mnogi mještani čak i danas, 13 godina poslije, umjesto Ivica ponekad zovu Vjeko. Vjerujem da bi se naš dragi Vjeko na ovo slatko nasmijao.