Sedamnaest mi je godina, zovem se Kubwimana Theogene. Odrastao sam s djedom i bakom u selu Karama koje pripada župi Kivumu. Mame i tate se slabo sjećam, tako da priču o svom najranijem djetinjstvu i roditeljima znam samo preko bakinih riječi.

Otac je vrlo mlad u potrazi za poslom otišao u Kigali, glavni grad Ruande. Tu je upoznao mamu koja je iz istih razloga napustila selo i došla u glavni grad. Zaljubili su se i ubrzo je mama ostala trudna. Kada sam se rodio, iz Kigalija se vratila u svoje selo, a otac je ostao raditi u gradu.

Do pete godine živio sam s mamom  koja me tada odvela kod očevih bake i djeda i njima me ostavila. Otac se vratio u selo i htio se brinuti o meni, ali nažalost to je trajalo vrlo kratko. Bio je teško bolestan i ubrzo je umro.

Tako sam ostao bez roditelja - s bakom, djedom i stricem. Sa navršenih šest godina upisali su me u osnovnu školu i nabavili mi sav potreban pribor. Idila je trajala do trećeg razreda kada su odjednom odbili platiti bilo kakve troškove vezane uz moje školovanje. Rekli su da nisam njihovo dijete i nemaju dovoljno novca za sve. Stric se oženio i ponudio mi da mu pomažem u novom domaćinstvu. Donosio sam vodu sa izvora. Iako me plaćao, taj novac ni približno nije bio dovoljan da s njime platim školarinu i tako privedem kraju barem osnovno školovanje. Treći razred nisam završio. Ostao sam kod bake i djeda i pomagao im kopati, donositi vodu, sakupljati drva za kuhanje, čistiti po kući i slično. Jednom tjedno pustili bi me da idem raditi za nekoga drugoga i tako zaradim nešto novca za zdravstveno osiguranje i neke osnovne potrepštine kao što su sredstva za higijenu, odjeća, obuća...

Tako je tekao moj život do petnaeste godine kada sam počeo analizirati cijelu situaciju i intenzivno razmišljati kako osigurati bolju budućnost. Zamolio sam djeda i baku da mi barem omoguće da idem na neko usavršavanje ili obuku za trgovca. Odbili su me, nisu mi to mogli priuštiti. Isto je bilo i sa stricem. Obećao mi je pomoći, ali da malo pričekam.

Prošle godine uslišao je moje molbe i ja sam se odlučio prijaviti u Centar Otac Vjeko, ne nadajući se previše da ću biti primljen. Hvala dragome Bogu ipak sam se našao na listi primljenih učenika! Mojoj sreći nije bilo kraja! 11. 01. 2010 trebao sam doći u školu s pratnjom roditelja ili staratelja te novcem za školarinu.

Ali pojavili su se novi problemi. Stric mi je dao 5000 RWF (cca 10 dolara) i jasno mi dao do znanja da je to maksimum koji od njega mogu očekivati. Odbio je i doći sa mnom u školu prvi dan iako je to bilo obavezno. Rečeno nam je da oni koji dođu bez pratnje i osnovnog školskog pribora neće biti primljeni. Nisam ga uspio nagovoriti da mi pomogne. Ostao je pri svome stavu da je moje školovanje isključivo moja briga. Školske naknade, uniforma i ostalo - sve je to od sada moja briga. Dao mi je 5000 i to bi mi trebalo biti dovoljno. I tako sam prvi dan u školu, ne polažući velike nade u pozitivan ishod, došao sam, zapravo sa stričevih 5000 ruandskih franaka.

Kada je došao moj red za upis pitali su me za roditelje ili barem nekoga tko bi garantirao za mene. Roditelji su mi mrtvi? Nemam nikoga tko bi me dopratio? Nemam dovoljno novca za školarinu, nego pola?  Nisu mi vjerovali, poslali su me kući i rekli da sutradan moram dovesti roditelje i potreban novac: 7000 za školarinu, 3500 za uniformu, 300 za sliku i još 1000 RWF za zdravstveno osiguranje.

Nije mi uspjelo. Baka, djed i stric – svi članovi moje obitelji ignorirali su moje molbe za pomoć. Ponovo sam u školu otišao sam. Samo s nadom da će netko shvatiti  situaciju u kojoj sam se našao i smilovati se na moje molbe. Objasnili su mi da će pričekati dok ne pronađem nekoga, ali da nikako ne mogu primiti učenika koji nema barem staratelja i nekoga tko bi surađivao sa školom. Savjetovali su mi da ako već ne mogu nikoga iz svoje kuće, dovedem barem nekog susjeda koji je upoznat sa prilikama u našoj obitelji. On ili ona bi pratili kakav sam školi, ali i moje ponašanje u kući i selu.

Nakon tjedan dana nagovaranja jedna je susjeda pristala biti moj skrbnik i sa mnom je došla u školu. Ona je udata majka jednog djeteta, i njezina tročlana obitelj pristala je surađivati sa školom, pratiti moje ponašanje i napredak kako u školi tako i selu.

Ali jedan je problem još ostao. Još uvijek nemam dovoljno novca za platiti školske pristojbe i ostale potrepštine. Uvidjevši moju veliku želju i volju za školovanjem direktor mi je dozvolio pohađati nastavu, s odgodom plaćanja dok ne nađemo neko rješenje.

Zato vas molim, ako postoji ikakva mogućnost da mi pomognete. Volio bih učiti i završiti školu, ali prilike mi ne dozvoljavaju - nemam dovoljno novca. Moja obitelj odriče me se i ne priznaju me kao svog člana. Preostaje mi samo uz Božju i pomoć dobrih ljudi  boriti se sam za svoju budućnost. Molim dragog Boga da bude uz mene i pomogne mi završim školu za graditelja koju sam započeo početkom ove godine. 11.01. - to je moj najsretniji dan, dan koji je preokrenuo moj život nabolje!