HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1870963
Utorak21studenog2017.
Moj put u Ruandu (2. dio)
Utorak, 10. kolovoza 2010. piše Antonela Perić

Antonela u Ruandi

Joooooooooj! Nisam ni došla u Ruandu, a moj striko Ivica već me počeo nazivati raznim imenima. Kaže mi da sam živa k'o miš, da ne znam hodati već da stalno trčim. Gleda me sa strane, brci mu se smješkaju te stalno fra Branimira i fra Matiju zapitkuje jesam li im dosadna. Volim ja, ma obožavam svoga strica, ali on nikako da shvati da je meni 11 godina, da sam prvi put u Ruandi i da sam prvi put uopće negdje doletjela avionom. I sad, recite vi meni, kako nekome ne dosađivati i stalno ne zapitkivati o svemu što vidim i čujem. A pitanja prestižu jedno drugo...

Fra Branimir i fra Matija su zbog mojih pitanja bili toliko ljuti na mene da nismo razgovarali čak pola sata.

Kad smo poletjeli avionom iz Istanbula za Nairobi jako sam se bila iznenadila ponuđenom hranom. Ma kakvi, nisam imala pojma da i hrana ide u cijenu leta. A kad sam otkrila da mogu piti koliko hoću, stalno su fra Branimir i fra Matija za mene morali naručivati sok od naranče. Nisam ni sanjala da toliko mogu pojesti sendviča! Možda su se zboga toga na mene bili naljutili?!

AntonelaAntonela

Ne znam, ali pretpostavljam da su fra Branimir i fra Matija bili najsretniji na letu iz Nairobija u Kigali. Karte su nam bile numerirane i morali smo letjeti razdvojeno. Krajičkom oka sam ih gledala. Nisu imali snage za međusobnu priču. Kao da su se odmarali od mene, he, he, he!!! Ipak su prethodno pet sati morali jurcati za mnom po aerodromu u Nairobiju. Srećom me vidjela gospođa Apoloni. Njezina djeca su moje dobi. Upoznale smo se i rekla mi je da radi u jednom hotelu u Kigaliju kao menadžerica. Pozvala me da ju svakako obiđem u Kigaliju, ali i da ostanem kod njih nekoliko dana. Moram to nekako objasniti striki, ali sumnjam da će me pustiti da negdje prenoćim bez njega u blizini.

Fra Branimir, fra Matija i ja bili smo jedini putnici u avionu za Kigali koji nisu bili crne puti. Priznajem da me to iznenadilo. Nikada prije nisam vidjela crnca. Zato sada znam zašto Afriku zovu – "crni kontinent".

djeca u RuandiAntonela

Nakon što smo na granici u aerodromskoj zgradi sredili vize te krenuli u selo moga strike, iznenadila sam se ljepotom kuća pored kojih sam prolazila. Bilo ih je puno ljepših nego kod mene u Kiseljaku u Bosni. Ali bilo je i puno kuća od blata. Velike su razlike među ljudima.

Kad sam dolazila u Ruandu, maštala sam pomagati siromašnima. Planirala sam ostaviti sve što sam sa sobom ponijela. Onda me striko iznenadio. Rekao mi je da ne smijem ništa davati drugoj djeci! Bilo mi je žao vidjeti dosta djece onako "poderane". Neću ništa reći striki, ali naći ću ja načina kako neke svoje prijatelje obradovati ponekom majicom. Reći ću striki da je to moj dar novim prijateljima. Pa neka kaže da ne može!

ispred župne crkve u Kivumu

Ili ću ga pitati odakle njemu šljivovica, a u Ruandi nema šljiva?! E, to me, priznajem, iznenadilo. Kao što me iznenadilo da nema jabuka ili krušaka. No, brzo sam zaboravila voće mojeg djetinjstva i prebacila se na mango, koje je za mene predivno otkriće...

nastavlja se

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić