HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1870961
Utorak21studenog2017.
Moje iskustvo u Centru Otac Vjeko
Ponedjeljak, 15. srpnja 2013. piše Immaculée Iyambaje

Moje iskustvo u Centru Otac VjekoU Centru Otac Vjeko u selu Kivumu počela sam raditi 1999. godine, kao učiteljica francuskog jezika. Prvo sam primljena na pola radnog vremena, dok su puno radno vrijeme radila samo tri učitelja koji su predavali praktičnu nastavu. Tada smo u školi imali samo tri smjera – stolare, krojače i zidare, a u prvoj generaciji imali smo samo 42 učenika.

Situacija u školi na početku nije bila nimalo lagana. Nismo imali dovoljno opreme, nismo imali knjige, niti knjižnicu, sami smo morali osmišljavati nastavni program, a nismo ni sami imali iz čega učiti...

Kako bih mogla pribaviti potreban materijal za pripremu nastave, odlazila sam u obližnju osnovnu školu i tamo posuđivala knjige kako bih si pomogla kod osmišljavanja programa. Nisam se dala obeshrabriti! Jer, imala sam snažnu želju pomoći mladim ljudima iz svoje župe.

Sa ostalim učiteljima iz Centra Otac Vjeko rijetko sam se viđala, jer su nam se nastavni sati poklapali, pa nikako nismo mogli pronaći vrijeme i termin da sjednemo i zajedno pokušamo naći neki model kako bismo mogli poboljšati neke stvari u školskom programu. Svi smo bili prilično neiskusni i stalno smo radili one početničke greške.. Početak doista nije bio lagan!

U početku učitelji nisu imali osiguran ručak u školi. Obroci su bili samo za učenike. Mi smo si morali nositi ručak od kuće u školu. Ako ne bismo imali kod kuće ništa za jesti, ostali bi gladni..

Kada je u školu primljena druga generacija učenika, donesena je odluka da se sljedeća generacija u školu upiše tek za dvije godine, nakon što ova grupa završi svoje školovanje. Istovremeno, ukinuti su i topli obroci za učenike, što se jako negativno odrazilo – mnogi su učenici napustili školu. Većina naših đaka je siromašna, i ti topli broci bili su im glavni motiv dolaska u školu. Kako u školi nije bilo obroka, prestali su dolaziti, jer su morali odlaziti u nadničarenje da bi si zaradili barem neki novčić kojim bi si osigurali kakav-takav obrok.

Međutim, onda se dogodila 2003. godina, koja je bila prava prekretnica kako za našu školu, tako i za cijelo selo! U Kivumu je stigao fra Ivica Perić te je imenovan ravnateljem Centra Otac Vjeko. Iskreno, u početku nismo vjerovali da će on moći nešto puno promijeniti. Ali, vrlo brzo nas je demantirao! Pokazao nam je da se velike stvari mogu napraviti i sa skromnim sredstvima. Samo trebaš imati dobre zamisli i ako nešto zapne pitati za savjet.

Fra Ivica nas je skupio sve – učitelje, fratre i časne sestre da zajedno vidimo što i kako trebamo napraviti da poboljšamo situaciju. Većina nas to je na početku doživljavala kao gubljenje vremena... Međutim, fra Ivica nas je s vremenom naučio da je najvažnija stvar da radimo zajedno, da budemo tim te da nije sramota ne znati neke stvari i da se uvijek može od drugih ljudi iz tima zatražiti savjet. To je puno bolje nego misliti da znaš sve najbolje i stalno raditi po svome. I ponavljati greške.

Immaculée IyambajeU to vrijeme izabrana sam za tajnicu škole, ali sam nastavila raditi i kao učiteljica francuskog jezika te matematike. Nije mi bilo lako, vjerujte mi!

Pogotovo kada bi ravnatelj prošao školskim dvorištem i vidio i jedan jedini odbačeni čavao. Pozvao bi me i rekao da se ne trebamo ponašati tako, da ne smijemo razbacivati stvari koje možemo iskoristiti. Prvo sam mislila da pretjeruje. Prigovara mi zbog jednog čavla. A onda sam shvatila koliko je zapravo bitno paziti na sve stvari koje imamo u školi. Nije lako doći do tih stvari, sve su one donirane i svaka stvar, pa i ona najmanja, treba nam biti jednako vrijedna!

Posebno teško mi je bilo naviknuti se na rad u uredu. I na to da imam radno vrijeme kojega se moram držati. Recimo, jednu nedjelju smo imali neku feštu na kojoj smo dugo ostali. U ponedjeljak ujutro mi se nije dalo doći na posao. I nisam otišla. Fra Ivica me nazvao i pitao gdje sam i zašto nisam došla na posao. Tada sam mislila da je normalno ne pojaviti se.. Sad kad se sjetim toga, tako mi je neugodno...

Sve ovo pokazuje koliko je fra Ivica morao imati strpljenja s nama. Morao nas je mnoge stvari učiti iz početka... Ali bio je strpljiv i zajedno smo do sada učinili već puno, puno toga! Neki od naših učenika iz prve generacije, koji su se pokazali odlični u svojim zanatima, pozvani su da dođu raditi u školu kao voditelji praktične nastave. Bila sam doista ponosna na njih! Bilo je zadivljujuće vidjeti da su naši bivši učenici postali učitelji! Fra Ivica ih je, uz pomoć dobrih ljudi, poslao u Ugandu i Kanadu na dodatno školovanje kako bi svoje znanja i vještine još lakše prenijeli na učenike.

Malo po malo, ljudi iz cijelog svijeta počeli su nam pomagati. Dobili smo nove šivaće mašine, knjige, opremu.. Fra Ivica je odmah ponovo uveo i tople obroke za sve učenike. I ne samo za njih. Nego i za nas učitelje! Nakon toga, u nekoliko godina nam se znatno povećao broj učenika. U jednoj godini dali smo svjedodžbi koliko smo inače davali u šest godina. Danas djecu obrazujemo za šest različitih zanata, a u školi imamo oko 370 učenika! Učenici nam dolaze iz cijele zemlje, a prije je to bila škola samo za učenike iz Kivumua.

Naši učenici puno su pomogli i na izgradnji nove srednje Tehničke škole Sv. Franjo. Izradili su sav namještaj za novu školu, izgradili spremnike za vodu, uredili okoliš... Predznanje naših učenika, koji dođu u strukovnu školu, vrlo je šaroliko. Neki od njih su završili osnovnu školu, neki još ne znaju ni čitati, ni pisati.. Neki su izuzetno talentirani za pjevanje i plesanje, neki za pisanje, neki za sport.. Svima smo dali jednaku šansu!

Danas smo u školi svi mi učitelji, zajedno sa ravnateljem, kao jedna velika obitelj. Čak i u vrijeme školskih praznika želimo dio dana provesti zajedno u školi. Svi smo kao braća i sestre, ali smo i ozbiljni u svom poslu, zato što vjerujemo da dobar posao dolazi od teškog rada, što je ujedno i naša misao vodilja. Čak i neki od volontera na povratku kući kažu da im zbilja nedostaje naša škola...

Od kako je fra Ivica došao te 2003. godine stvarno se puno toga promijenilo. Čak smo počeli i putovati. Fra Ivica ima brojna poznanstva i dobri ljudi iz cijeloga svijeta pomažu nam da u vrijeme školsih praznika otputujemo u njihove zemlje kako bismo u njihovim školama stekli dodatna znanja.

Sjećam se svog prvog odlaska iz Kivumua. Fra Ivica je jednog učitelja i mene poveo u Ugandu da vidimo kako tamo funkcioniraju stvari u jednoj školi. Spavali smo u jednom samostanu. Tamo sam prvi puta vidjela kako izgleda tuš, a i toalet je bio drugačiji nego što mi imamo..

Ima puno anegdota koje bih mogla ispričati vezano za naš život u školi. Puno toga smo prošli i upoznali posljedjih godina. Sve to ne bismo uspjeli bez pomoći našeg ravnatelja fra Ivice i volontera te njihovog truda i zalaganja. Naučila sam da je sve moguće, posebno ako si donio odluku i znaš što želiš u životu. Mnogo stvari se promjenilo na bolje. Zadnjih nekoliko godina na državnoj se razini ocjenjuju sve škole. Naš Centar Otac Vjeko je uvijek prvi po kvaliteti u južnoj provinciji!

Čak je prošli tjedan, na parlamentarnom radiju, u emisiji u kojoj je komitet zadužen za edukaciju podnosio izvješće za sve zanatske škole u državi, najviše pohvala pripalo našoj školi! Ponosna sam na to, jer to pokazuje koliko smo posla napravili. A ja... Ja sam diplomirala 2008. godine, a u međuvremenu sam otvorila i malu trgovinu u mom Kivumuu. No, i dalje radim kao tajnica škole i ne bih taj posao nikada mijenjala.

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić