HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1763085
Subota22srpnja2017.
Put u Ugandu
Petak, 24. listopada 2014. piše Magdalena Mišković

Jedna od stvari koje sam htjela vidjeti u Africi bio je safari. Možda se neki pitaju zašto baš njega kada je Afrika puna životinja. E pa upravo su životinje jedna od stvari o kojima imamo pogrešno mišljenje kada spominjemo Afriku. Ne hodaju životinje slobodno okolo, osim pokojeg guštera, štakora, insekta, koze, krave, i naravno ptice. Ako želite vidjeti lava, slona, bizona ili neku drugu „neuobičajeniju“ životinju morati ćete na safari. Tako smo se i nas troje (fra Ivica, Iva i ja)  jedne subote, zbog safarija, zaputili u drugu državu, Ugandu.

Put u Ugandu

Prva stvar koje primijetite na ulazu u državu je čitavo „more“ papirologije koju jedan vozač automobila mora napraviti. Tako da se morate „naoružati“ strpljenjem i raditi ono što kaže viša sila zvana „zakon“. Kada smo prešli granicu, mogla sam odahnuti, jer sam naravno, opet zaboravila svoju „žutu knjižicu“. Pa sam se morala malo ustrtariti, jer, što ako ju budu tražili, ja nemam u sebe, i ne puste me. Ali, sve je prošlo ok, i mi smo nastavili do Rooshoke.

Na ulasku u Ugandu, ako nisi informiran (kao ja), odmah imaš potrebu da vozača opomeneš da vozi pogrešnom stranom. Naime, jako  je neobično u Ruandi voziti desnom stranom, a odmah nakon granice u glavi sve preokrenuti i nastaviti lijevom stranom. No, navikneš se nakon najviše pola sata.

Bacajući pogled na jednu i drugu stranu da se odmah primijeti velika razlika, naime, Ruanđani iskorištavaju svaki metar zemlje, a Uganđani ne. Puno je ljepše vidjeti obrađenu zemlju nego običnu travu ili drveće. Ali, zar nije lakše sjediti uz cestu ili pokraj kuće, igrati bilijar ili jednostavno hodati okolo bez cilja, nego kopati na suncu? Možda je moj dojam potpuno pogrešan, ali uspoređujući jedne i druge, mislim da su moji Ruanđani puno vrjedniji ljudi, ali nažalost, bez obzira na rad, i puno siromašniji.

Zemlja je puno plodnija u Ugandi, te imaju puno više novaca. To sam prvo primijetila po odjeći, jer, nema tu djece koja hodaju poderana, ili bez obuće. Gledajući kuće, nisu uopće „trošne“ kao u Ruandi, nego su čak slatke i lijepe. Oni koji su imali samo malo smisla u izgradnji su od svoje kuće napravili pravu malu ljepoticu.

Gladi i žeđi u dijelu zemlje gdje smo mi bili nema jer su tu ogromne plantaže čaja, banana i ananasa. Neće proći ni kilometar a da ne sretneš nekoga tko je svoje biciklo doslovno pretrpao bananama. Ali je i gotovo cijeli naš put protekao u plesu, jer, cesta je doslovno „O moj Bože“. Jednostavno ne znaš jesi na putu ili makadamu, jel rupa ili ravna cesta, jel blato ili crvena suha zemlja.

Nagutah se prašine i istreskah se kao nikad u životu. Zbog ljepote od ceste morali smo stvari prekriti ciradom, jer, nije bas sve u autu moralo pocrveniti. Nakon kratkog puta i naš Jeep je dobio besplatni crveni sjaj, a njegove gume lijepo blato.

No, bez obzira na sve te, za Ruandu neuobičajene stvari, put je bio prekrasan, a safari je stvarno jedan novi doživljaj. Sam pogled sa brda na cijeli safari je kao da gledaš raj ispunjen zelenilom. Životinje, kao stanovnici tog raja, ispunjavaju ga životom, a jezero dodatnom toplinom. Jedino je teško što ne možeš uvijek vidjeti sve životinje, tako ni mi, iako smo išli i oko 12, i oko 17 sati, nismo našli lavove, ali smo zato vidjeli puno drugih životinja. Od najvećeg slona, pa do najmanje ptičice.

Jedna po meni neizostavna atrakcija, vozeći se prema safariju, svakako je skupina babuna na cesti. Red je prije njih stati i kupiti banane od prodavača uz cestu, te hraniti majmune. Jednostavno su svi zanimljivi, od onih najvećih, pa do onih najmanjih koji su još uvijek obješeni na majčin stomak.

No osim safarija tu su dva novicijata, i ljudi koje smo upoznali. Svi su tako ljubazni, ali one koje su me se najviše dojmile, te sam čak jednu noć prespavala kod njih, svakako su časne sestre u novicijatu, gdje časna Marta, rodom iz moje zemlje, Bosne. Te žene, časne sestre i njihove kandidatice, su tako opuštene i vesele, da je stvarno ljepota biti u njihovom društvu.

Ta nepuna tri dana u Ugandi stvarno su bila lijepa, ali je moja Ruanda ipak u srcu. Lijepa glavna cesta, ljudi koji naporno rade za kruh, vesela djeca i zemlja koja ne boja moje prijatelje i mene u crvenu boju.

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić